F AMIRA MEDUNJANIN: "NE VOLIM DOSADU. VELIKI SAM OPTIMIST I JAKO SE VOLIM ZEZATI - TO JE MOJ SARAJEVSKI DUH" - Totally Glamourous

AMIRA MEDUNJANIN: "NE VOLIM DOSADU. VELIKI SAM OPTIMIST I JAKO SE VOLIM ZEZATI - TO JE MOJ SARAJEVSKI DUH"


Hrvatska diskografska udruga (HDU)
u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjevačice, umjetnice i skladateljice Amire Medunjanin


Koje osobe iz svijeta glazbe posebno cijenite? Jeste li primijetili kako s nekom pjevačicom imate sličnosti, recimo u načinu razmišljanja, ponašanja na sceni, stilu života, prema senzibilitetu ili interpretaciji? 

Na sebi imaš majicu s imenom i prezimenom čovjeka kojega obožavam. To je David Bowie i za mene je najveća grehota na svijetu što nas je tako prerano napustio. Luda sam na Nickom Caveom; kako sam u djetinjstvu bila vezana uz val punka, bila sam luda i za Sex Pistolsima i Clashom. Lista onih pravih uzora od kojih sam mogla nešto naučiti i preuzeti pjesme koje danas izvodim je poduža. Riječ o svim doajenima sevdaha, od Safeta Isovića do Nade Mamule, prekrasnoga dubokog glasa koji sam obožavala. Meni je neugodno uspoređivati se s bilo kim, da ne bih ispala prepotentna. Mislim da je važno što se trudim biti svoja koliko god je to moguće. Puno ljudi često mi kaže: što se foliraš. Ja sam rođena Sarajka i nema foliranja. Nije mi fora raditi nešto što radi netko drugi. Želim biti drugačija i te pjesme iz sevdaha koje sam radila sa svojim timom posljednjih dvadeset godina, trudila sam se raditi i snimati na drugačiji način. Postoje u arhivama radiostanica njihove fenomenalne snimke iz šezdesetih i sedamdesetih godina i zašto da ja sada to isto ponovo radim. Jedan od uzora bila mi je i Josipa Lisac, koja beskompromisno živi svoj film i potpuno je jedinstvena i unikatna. Ne uspoređujem se s njom, daleko od toga, ali volim tu dosljednost, bez obzira na to hoće li to ljudi prihvatiti ili neće. No to ovisi i o tome koliko si u svemu tome iskren, iskreno drugačiji i koliko se iskreno predaješ tome. 

Vaš prvi album Rosa koji ste objavili 2005. godine dobio je odlične glazbene kritike u Velikoj Britaniji i dobrom dijelu Europe. Bio je i u konkurenciji za jedan od najboljih albuma te godine. I tada su Vas nazvali Bosnia's Billie Holiday. To vam se baš nije svidjelo. Zašto? 

Nesretna je to usporedba, jer nema šanse da se netko približi toj ženi. Sve oko nje: njezin život, način života, njezin glazbeni izričaj, njezina cijela životna priča… sve je to tako jedinstveno i posebno da se ja sva ježim kad pričam ili pomislim na situacije koje je u životu proživjela. To je veliki, ogroman kompliment, ali ja stvarno smatram da to ne zaslužujem. 

A što mislite zašto je nastala ta usporedba? Zašto Vas je britanski kritičar tako nazvao? Što je on to čuo u Vašim snimkama i vidio u Vama da vas je usporedio s Billie? 

Poslije mi je rekao, kad je članak već izašao u britanskom "Guardianu", da je želio povezati moju interpretaciju i pristup sevdahu s time kako je Billie doživljavala jazz i izvodila ga. O tome ne piše u tekstu, nego je usporedba s Billie stavljena u naslov. 


Kakav je bio, a kakav je danas, glazbeni status žena u Bosni i Hercegovini koje izvode sevdalinke? Ženâ koje otkrivaju svoje emocije? 

Ne mislim da smo danas „niža vrsta“ u odnosu na muškarce. Davno je to bilo kad se to znalo događati i kad je ženama bilo zabranjeno pjevati. Hvala Bogu, vremena su se promijenila, tako da danas ima, čini mi se, više pjevačica nego pjevača. Sevdah se kao žanr, kad se slušaju pjesme, teško može dijeliti na muške i ženske. Zašto ja ne bih mogla izvoditi muški tekst? Pa ja sam naratorica, ja sam netko kome je Bog dao talent i mogućnost da ispriča tu priču svojim glasom i svojom emocijom. 

Vi znate često zaplakati na svojim koncertima. Što se u tim trenucima događa u Vama, što Vas aktivira, može dirnuti i potpuno raznježiti na koncertu? 

To je interesantno. Svaki put mislim – neću ovaj put plakati, jer će neki reći: gle, glumica, to je dio njezinog nastupa. A nije. Svaki put mi se to dogodi u nekoj drugoj pjesmi koja me pogodi i dirne. Sjetim se nekog događaja ili neke moje sadašnje životne situacije i to me sve asocira dok izvodim stihove određene pjesme. Jednostavno u tom trenutku proživljavam sve ono o čemu pjesma govori. Ja sam tada potpuno u toj priči, u tom svijetu. Recimo, nema šanse da izvedem pjesmu "Zajdi, zajdi" a da ne zaplačem i to zato što je to pjesma o životu i prolaznosti života. To su trenuci kad svaki put pomislim na sve svoje voljene koji su sada uz mene i tko zna koliko ćemo još biti zajedno. To je i zeznuta situacija, jer mi se grlo stisne i teško mi je pjevati, ali publika to primijeti; onda svi pjevaju. Nakon toga moram brzo ispričati neki vic, jer inače odosmo svi u helać, kako bi rekli Bosanci. 

Vi ste još u srednjoj školi počeli pisati stihove. Zašto ih do danas niste objavili? Jesu li to pjesme koje se mogu uglazbiti? 

Ja to čuvam i skrivam kao zmija noge. Nisam sigurna u njih, a kako sam perfekcionistica, sve mora biti savršeno. Nisam sigurna i spremna pustiti ih da izađu i budu predstavljene. 

Jesu li Vaše pjesme pune boli, ljubavi, zanosa, patnje i tuge, što je, uz interpretaciju, i glavno obilježje sevdalinke? 

Uglavnom prevladava bol. Nema ih puno i svaku je pratila ilustracija koju sam slikala i crtala. To sve čuvam. Recimo, u vrijeme rata su nastale baš grozomorne pjesme; to su takvi crnjaci, da je Nick Cave veselica u odnosu na njih. Zato nisam sigurna hoću li ih ikad pokazati. Pročitala ih je samo moja sestra. 

Jeste li Vi tužna ili vesela osoba? 

Mislim da sam ja totalno luda osoba. (smijeh) Pozitivno luda. Majka mi je rekla da mi je svaki dan Bajram. To je točno, jer meni je svaki dan praznik kad zdrava ustanem i vidim kako su ljudi oko mene sretni. Veliki sam optimist i jako se volim zezati – to je moj sarajevski duh. Ne volim dosadu. Volim humor i zato obožavam otići u London koji mi je drugi najdraži grad na svijetu baš zbog tog luđačkog humora. Znam napamet dijaloge iz "Mućki" i "Monty Pythona". Ja sam taj lik, ali često me ljudi pitaju zašto se na fotografijama u mojim očima ne vidi tuga. Jednostavno ne znam, ali što bismo bez tuge, vjerojatno ne bismo znali cijeniti radost. 

Prema Vašem izgledu, frizuri i načinu odijevanja, oni koji ne poznaju vaš glazbeni rad rekli bi da je riječ o rock ili punk pjevačici. Jeste li na početku karijere zbog svojega osebujnog stila imali kakvih problema? 

Zamjerku sam imala jedino od mame koja je padala u nesvijest jer imam 'undercut' frizuru, kosa mi je crne boje i stalno nosim crno. Znala mi je reći: "To ti, sine, nikako ne ide zajedno: sevdah i tvoj izgled." Sad sam počela nositi bijelo, a ponekad nosim i crvene odjevne predmete. Od početka rada željela sam biti neovisna. Na sreću, imala sam i mogućnosti da o svemu odlučujem sama, kako ću zvučati i kako ću izgledati. To sam ja i nema laži. Niti bih, za volju nekoga iz glazbene industrije, pristala na kompromis da imam lokne, dugu plavu ili crvenu kosu. Zašto mora biti duga kosa, ako sam žensko? Mislim, bilo je tu raznih komentara, ali nikad naredbi u smislu – bilo bi bolje za karijeru. Glazbu i koncerte, to čime se danas bavim, nikad nisam smatrala karijerom. Moja karijera trajala je do 2008., kad sam radila kao računovođa, jer sam se za to bila i školovala. To smatram karijerom, koju sam odlučila napustiti i posvetiti se onome za što me netko gore, s nebesa, poslao ovamo. 


Dobar dio rokera dobili ste na svoju stranu maestralnom izvedbom pjesme Johnnyja Štulića "Ako znaš bilo što". 

Da, to mi je genijalno, a kako je nastala cijela priča, još mi je genijalnije. Imali smo koncert u Klagenfurtu: Nenad Vasilić na kontrabasu, Ante Gelo svirao je gitare i ja sam pjevala. Sjedili smo na nekoj terasi. Sjećam se da sam pila kavu i Nenad je na kontrabasu odsvirao ton koji je mene asocirao na "Ne znam što da radim sa sobom"… i jednostavno sam počela pjevati. Ante se okrenuo prema meni i začuđeno pitao: "Otkud ti to znaš, čovječe?" Ante misli da ja slušam i znam pjevati samo sevdah. Odgovorila sam: "Halo, pa ja sam iz Sarajeva!" Počela je zezancija i prijedlog da to sviramo na koncertu. Ja sam je tada u Klagenfurtu uz jezero na terasi otpjevala onako kako je ja doživljavam. Poslije je Ante napravio aranžman i malo smo je razradili. Uvijek mi je najdraža pjesma grupe Azra bila "Ako znaš bilo što", a ona nikad nije bila hit. Za mene je ona čisti sevdah, čista ljubav. 

Kako danas gledate na glazbu, sevdalinku – jer nekad ste pjevušili iz ljubavi, a danas Vam je ljubav posao. Danas živite od pjesama i koncerata? 

Još uvijek ja to promatram isto. Samo sad sam u statusu privilegiranih i sretnih, jer radim ono što volim, što neizmjerno poštujem i čak mogu živjeti od toga. Moji prohtjevi su jako mali. Ne trebam ni vile ni kućerine i stanove. Vodim normalan i skroman život. Mogu vrlo lijepo živjeti od svojih koncerata, kao i ljudi oko mene koji sa mnom rade. 

Nakon koncerta na Sunčanoj strani Prisavlja, sa Simfonijskim orkestrom HRT-a održali ste odličan koncert u zagrebačkoj Areni. Prije koncerta rekli ste mi da Vam nije svejedno. Velik prostor – velik izazov, a na kraju je sve ispalo odlično. 

Bilo me je frka. Ta frka nestala je nakon ulaska u Arenu, nakon prve probe, jer ti ljudi iz Simfonijskog orkestra HRT-a tako lijepo, fenomenalno sviraju. Najviše me je bilo strah samog prostora, hoće li primiti, hoće li u njemu dobro zvučati akustična svirka. Pokazalo se da to savršeno funkcionira. Moj najveći strah bio je pripada li ova glazba takvome jednom prostoru. Uh, to je baš frajerčina od prostora. Za mene su pariška Olympia i pulska Arena dame što se tiče prostora, a zagrebačka Arena je baš frajer. Moćno izgleda. 

Cijelo vrijeme na koncertu bila je odlična, intimna atmosfera. Publika Vas je često nagrađivala snažnim pljeskom, a uz to i dobar dio koncerta svojim pjevanjem bila Vam je vjetar u leđa. Lijepo je bilo slušati publiku, zbor u kojem je bilo više od 4 tisuće pjevača. Vaša suradnja sa Simfonijskim orkestrom HRT-a počela je 2021. koncertom "Sunčana strana Prisavlja". Ja bih rekao kako je to bila najbolja generalna proba za zajednički gala koncert u zagrebačkoj Areni. Odlična ste glazbena kombinacija. 

Ja isto tako mislim. Imali smo prošle godine vatreno krštenje. Za ovaj koncert napravljeni su neki novi aranžmani, sjajni glazbenici, vokalisti, a u ekipi su i neki novi mladi ljudi. Sve mi je to bio dodatni poticaj. Na koncertu su pjevali moji gosti: klapa Motovun, Marko Kutlić i Lu Jakelić, u čiji sam se glas zaljubila tijekom prvog slušanja. Lijepo je biti na pozornici s prijateljima. Moram reći da sam se sprijateljila sa svim članovima orkestra. Takav mi je odnos vrlo važan. Naziv koncerta je bio "Gdje pjesme nose ljudska lica" i zajedno sa svim tim licima koja su bila sa mnom na pozornici donijela sam publici sve te lijepe tonove, emocije i lijepe glazbene priče. Zato sam jako sretna, što je sve zvučalo čarobno i što smo u tome zajedno uspjeli.
 __________________________ 

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć - glazbenicama i glazbenicima. 

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe. 

Pratite naše društvene profile na Facebookui Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja! 
__________________________

CONVERSATION