F NEVJEROJATNE ŽELJEZNICE PREMIJERNO NA PROGRAMU VIASAT EXPLORE - Totally Glamourous

NEVJEROJATNE ŽELJEZNICE PREMIJERNO NA PROGRAMU VIASAT EXPLORE

 Od željeznice smrti do brzog vlaka

Od svog procvata u 19. stoljeću željeznica je bila najznačajnije utjelovljenje modernih inženjerskih dostignuća, kao i najvažnije prijevozno sredstvo. Zahvaljujući željeznici osvojili smo planine, prešli velike rijeke i prokrčili putove kroz divljinu. Kako bi to postigli, proizvođači i inženjeri morali su ostvariti fantastične podvige i donositi nemilosrdne odluke, a te su priče ispričane u seriji „Nevjerojatne željeznice“, čija će šestodijelna prva sezona biti premijerno prikazana 5. listopada u 22 sata na programu Viasat Explore. U ovom članku otkrivamo kako je „željeznica smrti", koja je odnijela 100 000 života, nadahnula film „Most na rijeci Kwai“ i zašto je za dizajn japanskih brzih vlakova uzor bio ptičji kljun.

Od 19. stoljeća više je puta predlagano da se Tajland i Burma povežu željezničkom prugom, no džungla je bila pregusta, dok su brojne rijeke presijecale teren, pa se ta ideja činila nemogućom. No japanski okupatori imali su drukčije planove kad stigli 1942. godine. Vjerovali su da uz pomoć savezničkih ratnih zarobljenika mogu izgraditi željezničku prugu za opskrbu svojih postrojbi opremom i streljivom. Otprilike 60 000 ratnih zarobljenika i brojni azijski radnici bili su zaduženi za izgradnju željezničke pruge poznate pod nazivom „željeznica smrti“.

Radnici su bili uglavnom saveznički ratni zarobljenici, odnosno britanski, australski, nizozemski i američki vojnici koji su radili zajedno s azijskim radnicima, uključujući Malajce, Burmance i Tamile, a svi su živjeli u teškim uvjetima. Ustajali su u zoru, cijeli dan jeli samo jednu zdjelu riže i radili u smjenama od 18 sati, sedam dana u tjednu, pod užarenim suncem i velikom vlagom. Morali su položiti 400 kilometara željezničke pruge u džungli koja još nije bila prokrčena. Sagradili su čak i graditeljsko čudo u obliku mosta u dolini Wang Pho. Most je bio dug gotovo kilometar i pol, dostizao visinu veću od 30 metara na svojoj najvišoj točki, a pri gradnji bilo je potrebno koristiti i dinamit za uklanjanje dijelova obližnje planine. Za stupove su korišteni beton i tikovina, no ratni zarobljenici činili su sve da most ne bude dugovječan, pa su sakupljali termite i stavljali ih u drvene stupove – nesvjesni da time zapravo ne štete tikovini jer je termiti zbog tvrdoće ne mogu jesti. Konstrukcija duga više od 1,5 kilometara podignuta u džungli bila je pravo čudo, no da bi je dovršili u samo 17 dana, bez pomoći mehanizacije, bile su potrebne dvije brigade od po tisuću radnika koji su radili danonoćno. Na kraju je željeznička pruga, za koju je bilo potrebno sagraditi gotovo 700 mostova, dovršena za manje od godinu dana, ali je stajala života više od 100 000 ljudi, koji su umrli zbog iscrpljenosti, pothranjenosti, dizenterije i malarije. Iako je većinu pruge nakon rata ponovno osvojila džungla, jedan njezin dio i danas se koristi kao turistička atrakcija.

Japanci nisu poznati samo po toj nemilosrdnoj, ali i nedvojbeno brzo izgrađenoj željeznici; također su poznati i po prvoj svjetskoj mreži brzih vlakova, Shinkansen, koja je otvorena 1964. godine, uoči Olimpijskih igara u Tokiju. Superbrzi vlak na toj pruzi prelazio je udaljenost od 515 kilometara između Tokija i Osake za samo četiri sata zahvaljujući prosječnoj brzini od 210 km/h. Ta je prosječna brzina kasnije povećana na 270 km/h, a bila je toliko velika da je brzi vlak, kada je ušao u tunel, gurao zrak ispred sebe takvom snagom da je izazvao glasan prasak po izlasku iz tunela. To je, naravno, predstavljalo problem za ljude koji žive u blizini, pa je osmišljen novi dizajn vlaka, nadahnut prirodom, točnije pticom vodomarom, koja je sposobna gotovo bešumno zaroniti u vodu kako bi uhvatila plijen. Stoga je serija Shinkansen 500 predstavljena 1997. godine imala nos dug 15 metara vrlo sličan vodomarovom kljunu. Rezultat je bio izvanredan: ne samo da se otpor zraka vlaka smanjio za 30 % – čime se značajno smanjilo prasak pri izlasku iz tunela – već je njegova brzina dosegla magičnih 300 km/h. Danas Shinkansen ima mrežu dugu više od 2500 kilometara i jedan je od najvažnijih japanskih prijevoznih sustava te godišnje preveze 159 milijuna putnika. A mještani se mnogo manje žale na buku.

Japan je bio pionir u tehnologiji brzih željeznica, no sada su i druge zemlje razvile slične sustave, uključujući Francusku, Kinu, Njemačku, Španjolsku i Italiju, koje su sagradile vlastite mreže brzih željeznica, koje se nazivaju različitim imenima, kao što su TGV u Francuskoj i Fuxing Hao u Kini.

„Nevjerojatne željeznice“ premijerno prikazuje Viasat Explore od 5. listopada u 22 sata.

CONVERSATION