.jpg)
Kad investitor planira
gradnju, jedno pitanje gotovo uvijek dođe među prvima: “Koliko košta
projekt?” Financijski okvir je razumljivo važan, no stručnjaci iz prakse sve
češće upozoravaju da cijena projektiranja često postane pogrešno početno
polazište jer sama brojka ne govori ništa o tome što će se događati kasnije na
gradilištu.
Projektiranje nije samo
stavka troška na početku investicije, nego temelj cijelog procesa. Ako se krene
od cijene bez jasnog cilja i bez razumijevanja što projekt mora obuhvatiti,
vrlo često se dogodi da investitor kasnije plati mnogo više kroz pogreške,
izmjene, kašnjenja i nepredviđene radove.
„Cijena projekta sama
po sebi ne govori hoće li gradnja biti mirna ili kaotična, hoće li troškovi
biti kontrolirani ili će ‘bježati’, niti hoće li investitor na kraju dobiti ono
što je zamislio“, kaže Danijela Koren, inženjerka građevinarstva iz tvrtke DI
plan, inženjersko-arhitektonskog ureda koji objedinjuje arhitekturu, statiku,
stručni nadzor i energetsku učinkovitost.
Upravo zato, projekt se
ne bi trebao gledati kao administrativna formalnost ili “papir koji se mora
imati”. U stvarnosti, projekt je alat upravljanja investicijom.
Najskuplje odluke donose se prije gradnje
U građevini postoji
jednostavno pravilo: što se kasnije mijenja, to je skuplje. Ono što se u fazi
projektiranja može riješiti kroz koordinaciju i razradu, na gradilištu se
pretvara u dopise, čekanja, izmjene, dodatne radove i produženje rokova.
„Projektiranje je faza
u kojoj se građevina izgradi prvi put samo na papiru, kroz modele, nacrte i
izračune. I tada se donose odluke koje kasnije određuju cijenu izvedbe,
dinamiku gradilišta i ukupnu stabilnost investicije“, objašnjava Koren.
Zato je pogrešno
projekt doživljavati kao jedinstvenu robu koja se može “kupiti” po najnižoj
cijeni. Isti objekt može imati deset različitih rješenja s ogromnim razlikama u
trošku gradnje, ali i u dugoročnim troškovima održavanja i korištenja.
Još jedna česta
pogreška događa se upravo u toj ranoj fazi. Investitor se često ozbiljnije
uključi tek kad projekt krene prema izvedbi, dok se idejno rješenje odradi “na
brzinu”. A zapravo je suprotno, investitor bi se trebao najviše uključiti
upravo u fazi idejnog projekta. Ne u smislu izbora rasvjete ili boje zidova,
nego u smislu ključnog pitanja - čemu će taj prostor služiti i kako će
funkcionirati dugoročno. U idejnoj fazi definira se logika prostora, tokovi
kretanja, odnosi prostorija, mogućnosti budućeg širenja ili prenamjene, kao i
stvarni prioriteti investicije. Tek kad se prostor pametno osmisli unaprijed,
projekt postaje stabilan temelj za izvedbu, bez naknadnog “krpanja” i skupih
improvizacija na gradilištu.
Prvo pitanje nije
“koliko košta”, nego “što želim postići i koji su rizici neprihvatljivi”
Pravo pitanje prije
cijene projektiranja trebalo bi biti: “Što ja ovim projektom želim postići i
kako to ostvariti bez nepotrebnih rizika?” Tek kad su jasni ciljevi, realni
budžet i očekivanja, može se razgovarati o cijeni projektiranja koja ima
smisla. Tu je važno jasno definirati čemu građevina služi, koji je realan rok,
kakvi su dugoročni troškovi održavanja i korištenja te koja razina razrade
uopće treba biti napravljena da bi gradilište bilo stabilno i predvidljivo. „Cijena projektiranja
ne ovisi samo o kvadraturi već i o ciljevima, rokovima, složenosti i razini
razrade. Prvo treba razumjeti što investitor želi postići, a tek onda govoriti
o cijeni“, poručuje Koren.
Gdje projekt realno štedi
investitoru?
Projekt investitoru
najviše štedi na mjestima koja se ne vide odmah, ali se kasnije itekako osjete.
Ušteda najčešće nije u tome što je projekt jeftiniji, nego u tome što je
gradnja predvidljiva i kontrolirana.
Kvalitetno projektiranje
smanjuje broj izmjena tijekom izvedbe, sprječava pogrešne izvedbe, optimizira
količine materijala, smanjuje zastoje izvođača i umanjuje buduće troškove
održavanja i energije. Najvažnije od svega, smanjuje prostor za “nepredviđeno”,
doplate i improvizacije.
„Svaka izmjena na
gradilištu je skuplja nego ista odluka donesena u projektiranju. Zato je važno
da projekt ne bude samo formalno dovršen, nego pripremljen za izvedbu“, kaže
Koren. Dobar projekt je kao
dobra priprema, često se ne vidi, ali spašava novac, vrijeme i živce.
Prije cijene, postavite jedno pitanje: “Koliko me smije koštati
pogreška?”
Kad investitor projekt
gleda isključivo kroz cijenu, važno je podsjetiti na jednu ključnu stvar
- projekt je osiguranje investicije. „Koliko vas smije koštati pogreška?“
pitanje je koje bi investitor trebao postaviti prije nego što zatraži najnižu
cijenu. Razlika između dobrog i lošeg projekta često je neznatna u početnom
iznosu, ali je ogromna u posljedicama. Najskuplji projekt nije
onaj koji najviše košta na papiru, nego onaj koji na gradilištu stvara
probleme, produžuje rokove, traži stalne izmjene i u konačnici povećava ukupni
trošak gradnje. Ušteda na projektu vrlo često znači gubitak na gradnji.
Što investitor zapravo
kupuje kad plaća projekt?
Na kraju, cijena
projektiranja dobije svoju pravu poziciju tek kad se razumije što projekt u
stvarnosti jest.
„ Iako su nacrti
ono što investitor vidi na početku, prava vrijednost projekta je kontrola
troškova, rokova i rizika te sigurnost da će se zamišljeno moći kvalitetno i
predvidljivo izgraditi.“, zaključuje Danijela Koren.
U građevini najskuplje
često nije ono što se plati na početku, nego ono što se nije riješilo na
vrijeme. Upravo zato projekt nije trošak nego ulaganje u stabilnu i sigurnu
investiciju.