Haljina Branke Donassy,
korzet Jurja Zigmana, šešir Kobali i cipele Ledenko motivi su novoga
filatelističkog izdanja
Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 23. veljače 2026. novi
prigodni poštanski blok iz serije „Popularna kultura“. Prigodni
blok, čija je ovogodišnja tema moda, sastoji se od četiriju poštanskih maraka s
motivima odjevnih predmeta hrvatskoga modnog dizajna.
Na poštanskim
markama prikazana je haljina Branke Donassy, korzet Jurja Zigmana, šešir Kobali
i cipele Ledenko. Autorica maraka je Alenka Lalić, dizajnerica iz Zagreba, a nominalna
vrijednost svake marke iznosi 1,70 eura. Naklada prigodnoga poštanskog bloka iznosi
20.000 primjeraka, a uz njega je izdana i prigodna omotnica prvog dana (FDC). Fotografiju
haljine Branke Donnasy i korzeta Zigman potpisuju Zvonimir Ferina i Mateja
Vrčković Bučar.
Tekst pratećeg
letka napisala je prof. dr. sc. Katarina Nina Simončič s Tekstilno-tehnološkog
fakulteta
Branka Donassy
Branka Donassy
istaknuta je hrvatska modna dizajnerica čija je karijera oblikovala suvremeni
hrvatski odjevni identitet. Svoje profesionalno djelovanje počinje krajem
1970-ih godina pokazujući od samih početaka afinitet prema avangardnom i
inovativnom pristupu oblikovanju odjeće. Članica je ULUPUH-a od 1985., a 1988.
zajedno s grupom dizajnera osniva Modagram (1988. – 1998.), modni kolektiv
posvećen razvoju i međunarodnoj promociji eksperimentalnoga hrvatskog modnog
dizajna.
Opsežan opus
dizajnerice karakteriziran je istraživanjem granica između mode i umjetnosti.
Prepoznatljiv je po skulpturalnim formama u kojima skladno gradi odnose između
materijala i površine, boje i konstrukcije, istovremeno se poigravajući
tehnikama dorade. Njezine odjevne kompozicije posjeduju snažan performativni
karakter pretvarajući odjevne objekte u medij za promišljanje identiteta,
društvenih uloga i vizualne percepcije tijela.
Donassy je
kontinuirano sudjelovala na brojnim revijama i izložbama u Hrvatskoj i
inozemstvu, uključujući Pariz i New York, predstavljajući vlastiti brend. Osim
odjeće, dizajnirala je kostime za kazalište, balet i film te sudjelovala u
projektima koji pomiču granice modnog stvaranja prema umjetničkim instalacijama
i skulpturi.
Njezini koncepti
često preispituju društvene teme ili crpe inspiraciju iz literarne i likovne
umjetnosti. Primjerice, haljina Evino lice (1988.), nadahnuta knjigom Tri
Evina lica Corbetta H. Thigpena, demonstrira integraciju mode, performansa
i vizualne umjetnosti. Ovaj odjevni objekt nadilazi funkcionalnu ulogu odjeće i
postaje nosilac složenih konceptualnih značenja potvrđujući transformativnu
ulogu mode kao sredstva za istraživanje identiteta i kulturnih narativa.
Juraj Zigman
Juraj Zigman
predstavnik je mlađe generacije hrvatskih modnih dizajnera čiji opus spaja
visoku modu, scenski performans i kostimografiju oblikovanjem odjevnih objekata
vizualno snažnog i konceptualno intrigantnoga karaktera. Rođen je 1984. u
Rijeci, a modno obrazovanje stječe na prestižnom Istituto Europeo di Design u
Milanu. Nakon profesionalnih iskustava u međunarodnim modnim krugovima i radu u
talijanskoj modnoj kući Roberto Musso vraća se u Hrvatsku i 2008. pokreće
vlastiti brend Zigman.
Posebno je poznat
po oblikovanju kostima za nastupe performativnoga karaktera, uključujući
kreacije koje nose svjetske glazbene zvijezde na pozornicama dodjela nagrada
poput MTV, Grammy i BRIT Awards, ali i za televizijske projekte i zabavne programe.
Njegov rad odlikuje iznimna preciznost krojnih rješenja, sofisticirana
konstrukcijska poigravanja, suptilan osjećaj za materijale i njihovu
interpretaciju na tijelu, kao i majstorska vještina šivaćih tehnika, osobito u
oblikovanju korzeta – predmeta koji često služi kao motiv i polazište njegovih
nadahnuća. U tim kreacijama, primjerice, u modelu Zlatna meduza,
dosljedno se očituje senzualnost i naglašena ženstvenost, što rezultira
odjevnim objektima koji ujedno djeluju kao vizualno dojmljivi scenski kostimi.
Zigman se
uspješno kreće i u kostimografiji za kazališne i operne produkcije te
televizijske emisije čime potvrđuje interdisciplinarnu prirodu svog dizajna. U
njegovoj praksi odjevni predmet postaje instrument dramatizacije, a tijelo
performera medij kroz koji se ostvaruje vizualna naracija i intenzivno emotivno
iskustvo. Takav pristup omogućuje oblikovanje kostima koji ne samo da privlače pozornost
publike nego i stvaraju snažnu ikonografiju identiteta, moći i teatralnosti.
Cipele Ledenko
Ledenko je jedan od rijetkih obrta u Hrvatskoj koji održava
tradiciju ručne izrade ženskih cipela, s kontinuiranom obiteljskom nazočnošću u
Splitu već više od trideset godina. Obrt je osnovan 1959., a trenutačno ga vode
supružnici Ivan i Sandra Ledenko koji nastavljaju zanat prenesen generacijama i
razvijaju ga kao oblik primijenjene obućarske umjetnosti.
Proizvodnja se
temelji na ručnoj izradi i primjeni prirodnih materijala, ponajprije kože, u
kombinaciji s ukrasnim detaljima prema specifičnim zahtjevima modela. Ova
metodologija uključuje tradicionalne tehnike oblikovanja i konstrukcije uz
poštivanje anatomskih i ergonomskih principa u kreiranju obuće.
Posebnost obrta
ogleda se i u kreativnom procesu: dizajn se nadahnjuje promatranjem prirode i
osobnim vizijama koje se prevode u modele prilagođene fizičkim karakteristikama
noge i estetskim preferencijama klijentica. Model Ruža Hrvatska
ilustrira takav pristup ističući personaliziranu funkcionalnost i udobnost u
usporedbi sa standardiziranom masovnom proizvodnjom. Proizvodi obrta koriste se
u scenskim i javnim nastupima, uključujući odabir izvođačica hrvatske glazbene
scene za nastupe i događaje poput Eurovizije pri čemu se u scenskom kontekstu
vrednuju tehnička i konstrukcijska rješenja cipela, kao i njihova
funkcionalnost, izvedba i estetski dojam.
Šeširi Kobali
Obrt Kobali
šeširi predstavnik je trajne zagrebačke tradicije ručne izrade pokrivala za
glavu čiji se razvoj temelji na višegeneracijskom prijenosu zanatskog znanja.
Obiteljska tradicija u izradi pokrivala za glavu počinje neposredno nakon
Drugoga svjetskog rata kada je Katarina Šušteršić Kobali radila u krznariji
Tomić u Masarykovoj ulici usvajajući specifične metode oblikovanja šešira koje
su bile karakteristične za tadašnju građansku kulturu odijevanja. Njezina kći
Nada Kobali 1970-ih godina osniva samostalan atelijer i afirmira obrt kao
prepoznatljiv modni proizvođački identitet grada razvijajući modele utemeljene
na ručnoj izradi, individualnoj proizvodnji i estetici građanske elegancije i
klasičnog stila.
Tijekom sljedećih
desetljeća atelijer stječe široku klijentelu, a osobitost proizvodnje očituje
se u modelima šešira izrađenim po mjeri, oblikovanim na drvenim kalupima, pomno
konstruiranim rubovima i diskretnim dekorativnim intervencijama usklađenim s
potrebama naručitelja. Takav pristup ističe tehničku vještinu, razumijevanje
proporcija i estetskih načela čime Kobali šeširi postaju unikatni predmeti koji
spajaju modni zanat i primijenjenu umjetnost.
Nakon smrti Nade
Kobali 2019. rad atelijera preuzima Marina Kobali, koja nastavlja praksu ručnog
oblikovanja i očuvanja tradicionalnih postupaka istodobno prilagođavajući
proizvodnju suvremenim estetskim i tržišnim okolnostima. Danas Kobali šeširi
djeluju kao specifičan primjer obiteljske manufakture koja spaja povijesni
kontinuitet, zanatsku preciznost i kulturno značenje šešira kao simboličkog
obilježja zagrebačke građanske mode.